Tito tajne vladara

Dio iz knjige
SJECANJE NA 1945. Kada sam s roditeljima, u partizanskoj pratnji i s engleskim vozačima, s konvojem kojim je uspo-stavljena veza - na tada nesigurnu putu - između Zagreba i Splita, godine 1945., došao u rodni grad. s ocem tek oslobodenim iz ustaškoga zatvora i s majkom u drugom stanju, mogao sam onako malen. ali s darom zapažanja. zaključiti da sve zasluge za uspostavljeni mir, za okupljanje obitelji, za didino i babino zdravlje, za žive tete i rodice, koje ću opet vidjeti, za staru kuću Kod mosta 11 i polje pod Turskom kulom - za moje Glavičine - za živog barba Lenka, za moju kozu Bilku pripadaju drugu Titu. Kome? Drugu Titu! Za sve vrijeme puta što se razvukao na tri dana i dvije noći - zbog tehničkih, organizacijskih sigurnosnih razloga (od zgode do zgode netko bi iz mraka pripucao. a naši pratioci zdušno odgovarali ciljajući u nepoznato) - nisam prestao slu-šati to ime, što je zvonilo u ušima kao zagonetna strana riječ, nejasna značenja, ali zvučna i obla, gotovo prijateljska. Srećuć1 partizanske straže, Englezi bi iz kamiona pomolili glavu, prinijeli ruku kapi i nasmijani viknull: - tou! Partizanski im je borac srdačno otpozdravljao: - Tiiit000! ruševinama, usput, na zidovima razvaljenih, granatiranih ili spaljenih kuća, prolazeći, dijelom, i kroz Bosnu, čitam: - Živijo drug Tito! Malo potom nailazimo na (meni) nejasnu poruku: - Tito je naš! (Razumio sam to kao vijest da je Tito zarobljen.) - Jesu li ga uhvatili? Nema komentara mojim brigama; otac, koji je moja živa enciklopedija, putuje u drugom kamio-nu (nisam još znao da je već pod prismotrom) - mušiki dio konvoja - Englez ne razumije moje pitanje, majka ima svojih briga. Daje mi znak da gledam i šutim. Negdje, na divljim i naizgled pustim putevima kojima se, od vremena do vremena moramo koristiti, nailazimo na grupe pješače pod teretom, vuku imovinu zamotanu u plahte, a mno-gi nose i djecu. Neki probuđeni iz svoga mukotrpna koračanja ožive kad nas vide; kao da im ko-lona kamiona što tutnje i dižu prašinu vraća vjeru u život: ima još ljudi, nisu sami na svijetu, nije sve propalo, nisu ni izgubljeni kad njihovim putem prolaze i vozila, a u njima tko zna kakvi tereti, vojnicj i civiii, čak i jedno dijete, Zastanu uz rub ceste, podignu glavu, mahnu: - Tj-to! Ti-to! NaiIazimo i na neke druge: sjede na panju ili na kamenu kao da su prognani ili zalutali. Gle-daju u zemlju, ne primjećuju nas, ne mašu, ne uzvikuju. Te su mi grupe, obiteljski povezane ili slučajno sastavijene, nejasno govorile da svi ne idu u istom smjeru i kad idu istim putem; da svi ne slave, da su, premda umorni, jedni vedri i veseli, drugi sjetni, neveseli. Iz jedne me tak-ve grupe, koja se odmarala pokraj razrovane staze, ne obazirući se na vozila, pogleciao dječak, možda moj vršnjak. Čvrst, mršav. Promatrao me, dok smo prolazili uz njih, velikim, umornim očima odraslo-ga. Neodlućno sam mu mahnuo rukom. Nije odgovorio; samo je spustio glavu i sjeo u prašinu. Ne znam je li engleski vozač to primijetio, ali posve je usporio: kroz otvoren prozor bacio je pre-ma njima, u vojničkoj vrećici, svoj kruh.