Petoprosinačka pobuna u Zagrebu 1918

Uvodne napomene
Obilježavanje stote godišnjice završetka Prvoga svjetskog rata
potaknula je mnoge povjesničare da pristupe tom osjetljivom po-
vijesnom pitanju i ponude svoje interpretacije. Za jedne je kraj
rata neprijeporno označio slom stare epohe, obilježen propašću
triju velikih carstava i stvaranjem novoga doba dugoročno obi-
lježenoga odredbama Pariške mirovne konferencije. Za druge je
Veliki rat u mnogočemu rezultirao nizom nasilnih događaja koji
su u konačnici vodili prema Drugome svjetskom ratu.l U drugoj
ocjeni prevladava mišljenje da s krajem 1918. nije ostvarana sta-
bilnost, nego su se i dalje tijekom tranzicije iz rata u mir snažno
očitovala mnoga nezadovoljstva, što je bila podloga za izbijanje
novih sukoba.
S obzirom na to da su se autori ove knjige već bavili krvavim
obračunom u Zagrebu, koji se dogodio 5. prosinca 1918. na Jela-
čićevom trgu, odlučili su se da u ovoj obljetničkoj godini prošire
svoja istraživanja i ponude svoje poglede na taj tragični događaj.
Pri tome su smatrali da je teza o kontinuitetu nasilja važna za
shvaćanje ponašanja političkih elita nakon austro-ugarskog pada
i prigodom osnivanja jugoslavenske države, a time i za razumije-
Vanje meduratnog razdoblja.
Petoprosinačka pobuna opravdano se smatra prvom otvore-
nom reakcijom protiv stvaranja jugoslavenske države. Sukob iz-
medu pobunjenog dijela hrvatskih vojnika iz sastava nekadašnjih
O neprekidnom državnom i etničkom nasilju od boljševičke revolucije u Rusiji do
1920-ih, pa i kasnije, piše Robert Gerwarth, The Vanquished: Why the First World War
Failed to End, London 2016. U tom kontekstu Gerwarth naglašava nasilne tranzicije
koje su pogodile gubitnička carstva. Na razini povijesti južnoslavenskog kompleksa o
ukorijenjenosti nasilja koje se nastavilo i nakon Prvoga svjetskog rata