Svijet poslije trećeg svjetskog rata, knjiga druga

U anti-hitlerovskoj koaliciji Sovjetski Savez je prvi put otkad postoji ostvario tako visok stupanj suradnje sa velikim zapadnim kapitalističkim zemljama. I dok je do kraja 1942. ta koalicija bila usmjerena isključivo na pobjedu savezničkih snaga nad hitlerovskom Njemačkom i njezinim satelitima, bez obzira na to što je i u tom razdoblju kod saveznika bilo i opterećenja iz odnosa u prošlosti, u drugoj polovici rata već se javljaju ozbiljne sumnje i trvenja medu njima. Jedno od glavnih pitanja koje je stvaralo nesporazume između zapadnih saveznika s jedne i Sovjetskog Saveza s druge strane, bilo je otvaranje druge fronte u Europi. Sovjetski Savez je — što je bilo potpuno razumljivo — stalno i uporno inzistirao na što skorijem otvaranju te druge fronte kako bi se rasteretio istočni front, a anglo- američki politički i vojni rukovodi- oci (a naročito Churchill) izgovarali su se da za to neće biti spremni sve do 1944. Zapravo, kad je došlo do planiranja i otvaranja druge fronte u Evropi, ishod rata bio je već očit. Poslije poraza kod Staljingrada Nijemci su se morali povlačiti na za- pad; njemački feldmaršal Erwin Rommel (Ervin Romel) bio je tako- der poražen u Africi i morao ju je napustiti; savezničke snage su se iskrcale na Siciliju a Italija je kapitulirala. Churchill je tada razvijao tezu o strateškim prednostima iskrcavanja umjesto na zapadu, na jugu Evrope (a bilo je riječi i o prelaženju preko teritorija Jugoslavije) tobože jer je tu, po Churchillu ”meki trbuh” Evrope, što znači najslabija točka Hitlerova obrambenog sistema. Razlog što je druga fronta ipak otvorena i to u zapadnoj Evropi, leži koliko u sovjetskom pritisku toliko i u neslaganju Churchilla i Roosevelta o tome. Jer, bez obzira na to što je Churchill stalno ponavljao da je on pomajci Amerikanac, Roosevelt je uvi- dao da Churchill vodi računa samo o interesima Britanskog imperija, a da nije mnogo mario za interese ostalih saveznika, pa ni Sjedinjenih Država. S druge strane, Amerikancima se uopće nije sviđalo jačanje pozicija Britanaca u Sredozemlju. Italija je posle kapitulacije bila u anglo-američkoj utjecajnoj sferi i u toku 1944. postalo je aktualno rješavanje sudbine Njemačke koja, kako je na Konferenciji u Teheranu odlučeno, mora bezuvjetno kapitulirati. I kad je 1944. otvorena druga fronta u Francuskoj, više se nije radilo toliko o rasterećenju sovjetske fronte, koliko o ulaženju u trku za Njemačku prije nego što to učini Sovjetski Savez. Sve članice antihitlerovske koalicije imale su u drugoj polovici rata na umu ne toliko ratne koliko poslijeratne ciljeve. Međutim, Anglo-Amerikanci su računali da će tempo napredovanja Crvene armije biti takav da će njihove vojne snage osvojiti Njemačku i Berlin i sresti se sa Crvenom armijom negdje u istočnoj Evropi. Ali, događaji su, kao što se zna, tekli drukčije: Crvena ar- mija je napredovala mnogo brže nego što su oni predviđali i prva je stigla u Berlin. Tada je postao aktualan plan o podjeli Njemačke na tri odnosno četiri okupacijske zone. A podjela Njemačke značila je i novu podjelu utjecajnih sfera u Evropi što nikako nije bilo po volji zapadnim saveznicima. Na Krunskoj konferenciji, koja je održana tri mjeseca prije završetka rata, o samom vođenju rata gotovo da se više i nije govorilo: dominiralo je pitanje podjele Njemačke, zatim poslijeratnog uređenja pojedinih evropskih zemalja i definitivno utvrđivanje povelje Ujedinjenih naroda. Uspostavljanje interesnih sfera, a osobito podjela Njemačke (i kasnije Koreje) bila je osnova za podjelu svije- ta na blokove, što je odmah opteretilo poslijeratne odnose i što će nešto po- slije dovesti do stvaranja dviju divovskih vojno-političkih formacija.