Hoštapler

VIDOVDAN KAO SUDBINA Osvanuo je 28. lipanj 1914. godine. Srebrenkasto opojno vidov- dansko jutro odagnalo je odasvud podgrijavanu slutnju da Srbima možda predstoji najsudbonosniji dan u njihovoj mukotrpnoj i zlosret- noj višestoljetnoj povijesti. Na zelenkastom ravničarskom Gazimestanu, privremenom saborištu Srba nastanjenih na prostoru pod vlašću Austro-Ugarske monarhije; u čitavoj Bosni i Hercegovini; na folklor- nom Labu i pašnjačkoj Sitnici; u narteksu bjelkastim kamenom obl()- žene crkve Lazarice na dalmatinskom Kosovu i njenoj starijoj, dupkom punoj, kruševačkoj imenjakinji; u posmrtnom dvorskom hramu kneza mučenika; u Fruškoj gori, oko odra presvijetlog cara Lazara; u bogomoljnoj Gračanici; u cijeloj staroj Srbiji i, takoreći, na sve "strane srpstva" razlijeva se miris tamjana i slavi 525. po redu Vidovdan, najveći praznik srpskog roda, praznik junačkog poraza na Kosovu polju, 28. lipnja 1389. godine ”na kojemu je izginulo čitavo srpsko carstvo". U svečarskom prijestolnom Beogradu slavljeničkom veselju i šarenilu posebnu draž davali su kitnjasti balkoni nalik na razvijeni vijenac od prirodnog cvijeća koji se protezao od trga Slavije - okretnice Balkana - preko Terazija i umivenih centralnih ulica Knez Mihajlove i Kralja Petra sve do srednjovjekovne Kalemegdanske tvrđave. Ukrašene srpskim zastavama i brižljivo njegovanim pelargonijama i drugim raznobojnim mirisnim raslinjem i ushićenim damama uskoga struka u dugačkim haljinama sa širokim žiponima i šeširima pretvorenim u cvjetne aleje, bile su slika i prilika uspjelog crteža iz školske čitanke. Na suncem obasjanoj beogradskoj periferiji, specijalno za tu priliku okrečenoj u bijelo, klicalo se slobodi i oslobodenoj svetinji Ko- sovu, bučnije nego ikada do tada. Presveti metropolit Dimitrije, okružen starmalim djevojčicama u šarenim narodnim nošnjama i dječacima u crnim, lakiranim cipelicama i bijelim dokoljenicama, točno u deset sati prije podne, svjetovno miran, popeo se na počasnu tribinu