Iz Zagrebačke spomeničke baštine

ZAGREBAČKE TEME OLGE MARUŠEVSKI
Kulturne i političke težnje u 9. stoljeću za čvršćim povezivanjem cjelokupnog hrvatskog prostora bile su usmjerene prema Zagrebu kako bi sc u njemu. na jednom mjestu, formiralo snažno kulturno-umjetničko središte. Zato se danas u lako može iščitati kulturna povijest 19. stoljeća, baš kao što se i austrijska kulturna povijest istoga razdoblja upravo zrcali i na primjeru grada Beča. Kultura građanskog društva dobiva svoj puni zamah u osnivanju brojnih umjetničkih i prosĂietnih ustanova te se Zagreb podiže kao središte intelektualne elite koja razvija znanost i umjetnost na širem području srednje i jugoistočne Europe. Status kulture i prosvjete reguliran je Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine u ok\iru Odjela za bogoštovlje i nastavu kraljevske Zemaljske vlade, a za vrijeme nadasve agilnoga Kultusminisrra Ise Kršnjavija hrvatska kultura u drugoj polovici 19. stoljeća dosiže svoj zenit, kada su sve osnovne težnje preporodnoga i utemeljiteljskoga doba uglavnom bile i ostvarene utemeljenjem brojnih kulturnih institucija. O tome Kršnjavi u pismu J. J. Strossmayeru 1880. godine navodi: »U politici nam nema normalnim putem više spasa a barem da u kulturnim i materijalnim pitanjima dignemo našu domovinu« (Pismo XI A/75, Povijesni arhiv Bilo je zato posve prirodno da takva nastojanja jedne od ključnih ličnosti utemeljiteljskoga doba na području cjelokupne hrvatske kulture, prosvjete, znanosti i obrazovanja, privuku brojne talentirane pojedince, urbaniste i graditelje, slikare i kipare, majstore umjetničkoga obrta i krajobraza koji su, po- najviše u drugoj polovici stoljeća, djelovali u Zagrebu, podižući grad prema svjetskim mjerilima. To je i doba kada Zagreb dosiže zvjezdane trenutke svog urbanističkog planiranja i izgradnje, za gradonačelnikovanja Adolfa Mošinskog i Milana Amruša, banovanja kontroverznog Khuen-Hćdervăryja, Pavla Raucha i Nikole Tomašića.