Pješak u Zagrebu

Još se nismo dovoljno nagledali »albuma stoljeća« ili >>stoljetnog albuma« - Milčecove kniige POZDRAV IZ ZAGREBA, a već nam vrijedni novinar koji piše kao knji-ževnik i književnik i književnik koji je brz kao novinar, podastire novu knjigu — zbirku podlistaka ispisanih na topografskoj karti Zagreba. Što je to u biću ovoga grada intrigantno, pritajeno provokativno, te su brojna imena od Matoša do Tenžere i dalje, uhvaćena in flagranti u ljubavnoj prepisci s njim? Kao i svaki otvoreni grad on je prostor socijalnog, nacionalnog, obrazovnog i mentalitetnog aluvija. Ovaj se urbs i Orbis građanskom humornošću i kolektivnim gostoljubljem odnosio spram raznolikih naplavina. Daleko bi nas odvelo kad bismo popisivali imena svih koji su gradu pod Medvednicom ubrizgali injekciju duha i stvaralaštva, kao i onih (što bi bilo mnogo teže) koji su u nj unijeli neduhovnost i rasap. Sve se amalgamiralo u slavensku zbrku iz koje strše kao svjetionici veliki duhovi i njihova djela, kolikogod u tuposti svakodnevice zaboravljamo da su ikada postojali. Paralelno zaboravljamo ili ne vidimo da postoje i »mali veliki ljudi«, jedinke čija se anonimna knjiga života također ugrađuje u jedinstveni organizam. Zagreb nije ni apoteka ni muzej, ni bjelokosna kula, ni otmjena svjetska polovnjača. Ali nije ni svinjac, ni duhovni bordel od kojega su svi digli ruke, varijanta: ni selo ni grad, kloaka propale K und K monarhije. Osjetljivi bistroumci, u kolopletu svega što se ovdje rodilo i steklo, prokužili su specifični šarm Zagreba i predali mu se. Voljeti svoj grad svemu usprkos, prva je pretpostavka razgovora o njemu. Pretpostavka za radost i pretpostavka za gorčinu. Zvonimir Milčec sentimentalno je vezan uz hrvatski glavni grad, ali, pritisnut dnevnim tiskom u kojemu se njegove bilješke kontinuirano objavljuju, on umije blokirati sve zamke sentimenta pa mu se ne događa da, u zanosu, od kuće ne vidi grad. Filtrirajući sudbinu grada kroz iskustvo vlastita života, autor osječa onu ne tako skrivenu vezu svega što je bilo s onim što upravo jest ili će tek biti. Osjećanje tog vremenskog raspona nije samo puka žal za onim što je minulo, nego alkmičarska mikstura tisuća činjenica i informacija koje tvore životopis grada. Intimistički dio feljtona Milčecove stilski »štos«, šarm koji nam pomaže da ne ostanemo hladni ka- da se nađemo u šumi detalja koje bez dodatnog truda običan čitalac vjerojatno ne može provjeriti. Literarni intimizam pomaže nam da povjerujemo Milčecu kad dnevno kao poslijepci prolazimo gradom u kojemu bi trebalo šetati (i živjeti!) s dvostrukim očima. Visokim osjećajem za sitnice te nenametljivim književnim i kulturološkim reminiscencijama, kojima nije promakla gotovo niti jedna relevantna čiąienica iz duhołnosti